Vedad Škapur, profesor Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu, ističe da bi Crvena lista morala biti na državnom nivou, te da postoje Crvene liste u RS-u i FBiH, koje se ne podudaraju.

- Koliko sam upratio, kod nas u FBiH je recimo ugrožena vrsta vuk, a u RS-u nije, i te bi liste trebalo ažurirati na osnovu kvalitetnog prebrojavanja, monitoringa, te na osnovu planova upravljanja, a potom ažurirati Crvene liste ugroženih životinja. BiH međutim, nema planove upravljanja koji bi morali biti ažurirani, i na njima bi se moralo početi raditi, kako bismo na molekularnom nivou mogli precizno utvrditi broj medvjeda, jer ukoliko ne znamo njihov broj, ne možemo ni upravljati - pojašnjava Škapur i dodaje da je „potpuna neistina da mi nemamo stručnjake i laboratorije, već da bi državne ustanove i organizacije, morale više pažnje posvetiti finansiranju takvih projekata, kako bi ovakvu biološku raznolikost mogli ostaviti i našoj djeci“.

U BiH biodivezitet i biološku raznolikost moramo staviti u prioritete, ne samo u KS, nego i šire, u cijeloj zemlji, smatra Škapur, te navodi da „BiH još uvijek ima biološku raznolikost odnosno biodiverzitet na visokom nivou, malo zemalja u Evropi posjeduje takvo bogatstvo biološke raznolikosti kao BiH“. Prema njegovom mišljenju, u BiH je još uvijek koliko toliko očuvan lanac ishrane, jer ima kvalitetne šumske prostore, a najveći problem u biodiverzitetu jeste čovjek.

- Došli smo na granice krčenja prostora na kojima životinje obitavaju, ali još uvijek nismo uspjeli da im taj ciklus poremetimo, međutim, taj ciklus se poremetio pod utjecajem urbanizacije, na globalnom planu. Jedan podatak kaže da je 75% promijenjenog zemljišta na zemlji pod uticajem ljudi. Krče se šume i ulazi se u njihov životni prostor. Veoma malo zemalja EU ima od pet divljih zvijeri tri, a mi imamo vuka, mrkog medvjeda, gorsku kunu odnosno žderonju, risa, mi imamo evroazijskog risa, iberijski ris je zaštićena vrsta u Evropi, i mi stvarno moramo raditi na tome da to očuvamo, jer ako nemate očuvan lanac ishrane, nećete imati ni medvjeda, nećete imati ni risa, ni vuka, a to bi bila velika katastrofa - ističe Škapur i dodaje da definitivno mormo raditi na očuvanju biološke raznolikosti BiH, jer projekti koje je radio u nacionalnim parkovima Una, Skakavac, te drugim zaštićenim područjima, potvrđuju veliku raznolikost životinjskih vrsta u tim predjelima.

To su međutim mali uzorci u odnosu na cijelu državu, smatra Škapur, i mali projekti, te je nemoguće sa tako malim sredstvima izbrojati sve vrste.

- Ako imamo sredstva za projekat, lako ćemo prebrojati medvjede, ali samo jedna ogrlica koja određuje njegovo kretanje, putanju po kojoj ćete ga pratiti, košta cijelo bogatstvo, što je za jedan državni budžet zapravo ništa, a od velikih divljih zvijeri kojih u Evropi postoji pet, u BiH imamo tri, što je u zemljama EU rijetkost. Definitivno moramo poštovati predjele u koje ne smijemo da ulazimo - ističe Škapur, te dodaje da ukoliko ljudi budu poštovali puteve životinja, nikada ih neće ugroziti.

- Istovremeno i u suprotnosti s tim, ukoliko ljudi njihove puteve i rute kretanja budu presijecali, gradili ceste, zgrade, domove, ili nešto treće „ili će sve te životinje otjerati, natjerati ih ili da odu ili da izumru, ili će im se poremetiti hranidbeni lanac. Kad se lanac ishrane poremeti, nećemo imati ništa. Zato ne smijemo graditi po šumama nekakve hotele, praviti puteve, uznemiravati životinje, moramo ih pratiti, a mi smo kroz ove projekte u Nacionalnom parku Una i Skakavac, stavljali medvjedima GPS ogrlice, jer medvjed ima svoju putanju kretanja, a te puteve kretanja mi moramo poštovati. Mi vidimo prilikom istraživanja da istim putevima idu i zec, i srna, i medvjed i jazavac, i vuk, i mi kada obilježimo medvjeda, onda znamo kojom putanjom se on kreće, mi nećemo gaziti njegovim putem i uznemiravati životinje, zato se takvi projekti i rade - pojašnjava Škapur.

Lejla Šuman iz Regionalnog centra za zaštitu okoliša BiH navodi da je biodiverzitet ugrožen kako na na globalnom, tako i  nacionalnom nivou, te da se svijet se suočava sa izumiranjem biljnih i životinjskih vrsta,  u razmjeri koja nije zabilježena u ljudskoj historiji.

- Očuvanje biološke raznolikosti je od ključnog značaja za osiguravanje zdravog života, naše budućnosti i budućnosti nadolazećih generacija. Svako od nas mora učiniti šta može da bi sačuvao biodiverzitet. Bosna i Hercegovina ima jedinstvenu odgovornost u očuvanju biodiverziteta, jer ima značajan broj endemičnih biljnih i životinjskih vrsta. Bioraznolikost čini zemlju pristupačnim i poželjnim staništem, omogućavajući nam hranu, lijekove, građevinski materijal ili gorivo, a ekosistemi naše planete nas također opskrbljuju mnogim nezamjenjivim uslugama, poput zraka i čiste vode, obnavljanja tla, oprašivanja ili regulacije klime kao nekima od njih - navodi Šuman.

Šuman ističe da je prema procjeni i kriterijima Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN), “u BiH više ili manje ugroženo oko 600 vrsta viših biljaka, 250 vrsta kičmenjaka (riba, vodozemaca, gmizavca, ptica i sisara), te desetine vrsta beskičmenjaka, kao i oko 50 vrsta ugroženih vrsta gljiva i lišajeva.

Prema njenim riječima, veoma mali procenat teritorije u BiH označeno je kao “zaštićena područja”.

- Nebriga i nezainteresiranost nadležnih institucija, te nepoštivanje zakona, zbog čega u bliskoj budućnosti pojedinim staništima u BiH prijeti izumiranje (posebno močvarnim staništima kao što je Hutovo blato i Livanjsko polje), kako i nedovoljna svijest stanovništva, ključni je problem ugrožavanja biodiverziteta. Jedan od popratnih problema zaštite bioraznolikosti leži u činjenici da lokalno stanovništvo vidi njenu zaštitu, a posebno označavanje zaštićenih područja, kao potencijalnu prijetnju njihovim svakodnevnim poslovnim aktivnostima i regionalnom razvoju. Međutim, zaštita bioraznolikosti se može posmatrati kao prilika za unapređenje životne sredine i razvoja ekološkog turizma - upozorava Šuman.

U lancu ishrane je sve povezano, te postoje predatori koji veoma rijetko uhvate polno zrelu i zdravu jedinku, već je to uvijek bolesna i stara životinja, kaže Škapur, te dodaje da se na ovakav način stare i iznemogle, bolesne i same od sebe neprilagođene vrste, čiste.

- Kod divljih životinja to je takav prirodan proces, i vi možete po šumi hodati godinu dana, ali nećete naći leš, jer predator lovi te životinje koje su već Bogom date za isključivanje. Kod domaćih životinja procesi su drugačiji, jer urbanizacija tjera da npr. krava ima 8000-9000 litera mlijeka, i ne isplati se ljudima držati bušu koja je autohtona domaća vrsta, ali bi država morala da uloži sredstva da očuva naše autohtone pasmine- i ovaca, i koza, i krava itd., kako bismo znali ko smo, šta smo, da znamo šta je naše, jer tako čuvamo našu kulturu i tradiciju, i ono gdje mi živimo. Uvijek je lako uvesti i uzeti tuđe - ističe Škapur.

Domaće autohtone životinje naročito su značajne u današnje moderno doba, tvrdi Admir Dokso, profesor sa Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu, međutim, pojedine takve vrste u BiH nisu na popisu ugroženih, odnosno zaštićenih vrsta.

Izuzev kulturološkog i tradicijskog, kada je u pitanju slogan “kupujmo domaće”, očuvanje biodiverziteta kada govorimo o zaštiti autohtonih domaćih pasmina je bitno, jer se i one nalaze u lancu ishrane, te “ukoliko se desi oboljenje stoke u smislu neke zarazne bolesti, u godini ili u mjesec dana čak, ona može neku pasminu u potpunosti da “sreže” ukoliko imate 50 takvih grla”, pojašnjava Dokso.

- One su bitne zbog našeg intenzivnog tradicijskog, kulturološkog naslijeđa, međutim, potisnute su, što je velika šteta da se izgubi taj set gena i njihove raznolikosti koja se može iskoristiti u budućnosti. Naročito u današnje doba, veoma je značajno da mi imamo našu autohtonu domaću bušu, koja je tu bila više hiljada godina, a sada je došlo do toga da već imamo otprilike oko 50 ženskih grla, malo muških rasplodnjaka, i to je ekstremno ugrožena vrsta. Mi smo išli i prema nekim nivoima vlasti da se tim ljudima, uzgajivačima pomogne, ali treba bolje i više - ističe Dokso, te dodaje da su nažalost, samo profesionalci koji se bave takvim uzgojem, mogli vidjeti ove životinje.