Svjetski Dan borbe protiv dezertifikacije i suša (Desertification and Drought Day) obilježava se svake godine 17. juna, još od 1994. kada je usvojena Konvencija Ujedinjenih naroda za borbu protiv dezertifikacije (UNCCD). Ovogodišnja poruka “Restore the Land, Unlock the Opportunities” („Obnovi zemlju, otključaj prilike“) naglašava da obnova narušenih ekosistema donosi višestruke koristi: nova radna mjesta, bolju sigurnost hrane i vode, veću otpornost na klimatske promjene i snažniju lokalnu ekonomiju.

Bosna i Hercegovina pod okriljem UNCCD: od potpisivanja do danas

Bosna i Hercegovina se pridružila globalnoj borbi protiv dezertifikacije 2002. godine, kada je ratifikovala UNCCD konvenciju (26. augusta 2002). Time smo se obavezali da pratimo stanje zemljišta i provodimo mjere za sprečavanje degradacije. BiH od tada redovno podnosi izvještaje UNCCD-u kroz online sistem PRAIS, a posljednji izvještaj pokriva period do 2022. godine, i bio je proglašen jednim od najboljih. Naredni izvještaj BiH nije izvjestan, na žalost i tu smo kiksali.

BiH pripada regionalnoj grupi zemalja Centralne i Istočne Evrope (tzv. Aneks V UNCCD-a), zajedno sa susjedima i državama bivšeg Istočnog bloka. Ova grupa je specifična jer obuhvata zemlje koje uglavnom nemaju klasične pustinje, ali imaju druge oblike degradacije tla. U Aneksu V naše konvencije jasno piše da region trpi “različite oblike degradacije zemljišta u različitim ekosistemima, uključujući posljedice suše i rizike od dezertifikacije u područjima podložnim eroziji zemljišta vodom i vjetrom”. Drugim riječima, iako Bosna i Hercegovina nema Saharu, imamo eroziju tla na strmim obroncima, iscrpljivanje oranica, zagađenje i sve češće suše – što nas svakako svrstava među pogođene zemalja, barem zdravorazumski.

Međutim, postoji problem: Prema izvornoj definiciji UNCCD-a, “pogođena područja” su samo ona u sušnim (ardinim), polusušnim (semi-aridnim) i suptropski suhim klimama BiH tu klimatski jedva upada (tek poneki krajnji jug zemlje). Tako je naša država formalno dugo vođena kao “non-affected” (ne-pogođena) zemlja u okvirima Konvencije iako nam se brda urušavaju od klizišta, njive zarastaju u korov, tlo i infrastruktura nam plavi, a ljeti brojimo pukotine na ispucalim oranicama. Svjesne tog apsurda, zemlje Aneksa V godinama „guraju“ inicijative da se mandat UNCCD-a proširi izvan uskih klimatskih okvira – jer degradacija zemljišta danas pogađa i vlažnije krajeve, samo na druge načine. Možda i sa većim efektom obzirom da su to prostori proizvodnje.

Na prošlogodišnjoj konferenciji UNCCD-a održanoj u Rijadu (COP16), upravo je na regionalnim sastancima Aneksa V pokrenuta diskusija o redefiniranju pojma “pogođene zemlje”, kako bi podrška UNCCD-a bila dostupna širem krugu država koje objektivno pate od degradacije tla i suša.

Cilj održivog razvoja 15.3 i neutralnost degradacije zemljišta (LDN)

Krajem prošle decenije svijet je shvatio da samo zaustavljanje degradacije više nije dovoljno, moramo težiti potpunoj neutralnosti degradacije zemljišta. U okviru Ciljeva održivog razvoja, specifični cilj 15.3 glasi: “Do 2030. boriti se protiv dezertifikacije, obnoviti degradiranu zemlju i tlo, uključujući zemljišta pogođena dezertifikacijom, sušom i poplavama, te težiti ka svijetu neutralnom u pogledu degradacije zemljišta”

Pojam Land Degradation Neutrality (LDN) znači da ukupno stanje zemljišnih resursa ostaje bar na nuli – svaka degradacija na jednoj lokaciji treba biti poništena poboljšanjem na drugoj, poput svojevrsnog ekološkog budžeta. Cilj je ambiciozan, ali logičan: ne smijemo više gubiti neto površine plodnog tla globalno.

Kako pratimo napredak ka LDN cilju 15.3? Definisan je indikator 15.3.1: “udio degradiranog zemljišta u ukupnoj površini zemlje”. Da bi se izračunao taj udio, koriste se tri pod-indikatora koja prate ključne dimenzije zdravlja tla: (1) pokrivenost zemljišta (land cover) – gube li se šume, pretvaraju li se livade u gole površine?, (2) produktivnost zemljišta – opada li biološki prinos, mjeri se obično preko NDVI vegetacijskog indeksa, i (3) zalihe ugljika u tlu (sadržaj organskog ugljika – SOC). Ako se bilo koja od te tri stvari pogorša, alarm za degradaciju se pali! Upravo su to tri  pokazatelja na koja će i BiH morati obratiti pažnju kroz svoje izvještaje i politike: koliko nam se mijenja korištenje tla, kakvi su trendovi prinosa biomase i koliko nam ugljika (ne)ostaje u zemljištu. Za sve tri već imamo na raspolaganju i moderne alate za praćenje, od satelitskih snimaka do terenskih mjerenja. Pitanje je da li ih znamo koristiti?

LDN kao koncept održivosti spaja brigu o zemljištu sa klimatskim djelovanjem i očuvanjem biodiverziteta. Tako, povećanje organskog ugljika u tlu (SOC) znači ne samo plodnije tlo, nego i veće skladištenje CO₂ iz atmosfere – što doprinosi ublažavanju klimatskih promjena (tzv. carbon farming koncept) ali i osiguranju biodiverziteta. Poboljšanje produktivnosti zemljišta znači veće prinose poljoprivrednih kultura bez potrebe za širenjem oranica (tj. bez krčenja šuma). Stabilna pokrivenost tla (bilo šumskim pokrovom, pašnjacima ili održivom poljoprivredom) znači manji rizik od erozije, poplava i gubitka staništa. Dakle, neutralnost degradacije je win-win cilj: i klimatski i razvojni. UNCCD je 2015. zvanično usvojio LDN kao svoj strateški cilj, preuzevši globalno vođstvo na tom planu. Više od 100 zemalja, uključujući BiH, pokrenulo je programe postavljanja LDN nacionalnih ciljeva ali i aktivnosti njigove realizacije.

Tlo kao riznica ugljika i temelj života

Kada govorimo o zemljištu, često zaboravljamo jednu istinu: tlo je najveći kopneni rezervoar ugljika na planetu! Sadržaj ugljika u tlu je tri puta veći nego u atmosferi, i oko četiri puta veći nego u svoj živoj biljnoj i životinjskoj biomasi zajedno! Drugim riječima, ono što šume i sva živa bića drže u sebi, tlo drži višestruko više. Zato se svaka promjena u tom ogromnom “trezoru” ugljika ozbiljno odražava na klimu. Kad zemljište gubi organsku materiju, bilo krčenjem šuma, intenzivnom obradom ili isušivanjem močvara, CO₂ odlazi u atmosferu i ubrzava globalno zagrijavanje, međutim vrijedi i obratno: ako obnovimo organsku tvar u zemlji (npr. putem konzervacijske poljoprivrede, kompostiranja, pošumljavanja), tlo opet postaje ponor ugljika.

No, tlo nije samo priča o ugljiku. Biodiverzitet tla je zapanjujuće bogat, procjenjuje se da otprilike četvrtina svih poznatih vrsta na planeti živi u tlu. Milioni mikroorganizama u svakom gramu zemlje, nematode, gliste, insekti, gljive sve to čini jedan skriveni ekosistem ispod nas koji omogućava onaj vidljivi život iznad. Bez tih podzemnih razgrađivača i reciklatora hranjivih tvari, ne bi bilo plodne zemlje, pa ni šume, pa ni hrane za nas. Zdravo tlo je stoga preduslov sigurnosti hrane, čak 95% svjetske proizvodnje hrane direktno ovisi o zemljištu i njegovoj plodnosti. A plodno tlo je kao spužva: zadržava vodu (sprečava poplave, ublažava suše), filtrira onečišćenja (daje nam čistu podzemnu vodu) i podržava čitave lance ishrane. Ukratko, tlo je temelj naše prehrambene piramide i zaštitnik klime.

Stanje tla i suša u BiH: pukotine, klizišta i drugi problemi

Bosna i Hercegovina je zemlja kontrasta, imamo obilne kiše i bujne šume, ali i periode ekstremnih suša; imamo plodna ravničarska tla, ali i krške kamenjare; imamo netaknute krajolike, ali i razorenu zemlju od eksploatacije ruda, kamenoloma i ratnih ostavština. Kakvo je danas stanje naših zemljišnih resursa? Ukratko: suočavamo se s više oblika degradacije istovremeno.

Erozija tla na padinama, kojih kod nas ima u izobilju, odavno je poznat problem. Klimatske promjene pojačavaju ove procese jer su padavine postale ekstremnije: umjesto blagih dugotrajnih kiša imamo nalete pljuskova koji u par sati isperu ono što se stvaralo decenijama. Dramatičan primjer je Željezno Polje kod Žepča: u katastrofalnim poplavama maja 2014. bujice i klizišta su izazvale ogromne štete i degradaciju. Putevi su nestali pod odronima dubokim i do 20 metara, preko 80 porodica ostalo je bez krova nad glavom, a cijelo selo danima odsječeno od svijeta. Još gore smo imali nedavno u Jablanici. Slično se dešava ili može desiti u Sarajevu.

Sa druge strane, imamo i suprotan problem – suše. One možda ne stvaraju spektakularne prizore kao poplave, ali polako prže i uništavaju našu poljoprivredu i pale naše šume. Sjetimo se samo ljeta 2012. ili 2021., kada su polja kukuruza ostala spaljena, a prinosi minimalni. Hidrološke suše znale su isprazniti i naša akumulaciona jezera – recimo Jablaničko jezero se 2012. povuklo toliko da su iz mulja izronili čak i ostaci starog seoskog groblja potopljenog prije 60 godina, a energetski sektor je bilježio milionske gubitke zbog pada proizvodnje struje. Te godine Jablaničko jezero izgledalo je poput Sahare, što je čak i Reuters zabilježio u foto-reportaži nazvanoj “Jezero kao Sahara”.

Danas se suše u BiH javljaju sve češće, posebno ljeti, i pogađaju područja za koja smo smatrali da su “sigurna” zbog obilnih padavina. Recimo, sjeverni dijelovi Posavine i Semberije trpjeli su velike suše 2022. i 2023. koje su umanjile rod kukuruza i do 50 %. Istovremeno, južna Hercegovina ima problem sa desertifikacijom u pravom smislu riječi, krš se širi kako vegetacija gori u požarima i ne obnavlja se, pa plodno tlo erodira do gole stijene. Primjera radi, područje oko Jablanice sve češće ljeti izgleda kao pustinjska stepa, dok se temperature penju do 45°C. Pa ipak, formalno, mi i dalje nismo aridna zemlja.

Još jedan oblik degradacije tla u BiH je i zagađenje i devastacija industrijom. Nažalost: oko starih rudnika i industrijskih pogona imamo crne tačke, jalovišta, hemijski kontaminirano zemljište ili čak i vodu. Takva mjesta (npr. oko Tuzle, Zenice, Vareša, Ugljevika, Bileće) gube svaku proizvodnu vrijednost i trebaju sanaciju da ne bi dalje ugrožavala ekosistem. Dok razvijene zemlje ulože milijarde u dekontaminaciju takvih zemljišta, kod nas često stoje nezaštićena, prepuštena vjetru da raznosi otrovnu prašinu okolo.

Jesmo li stvarno “nepogođeni”? – potreba za promjenom pristupa

Spomenuli smo formalnu klasifikaciju BiH u UNCCD-u kao “non-affected” zemlju. Ta etiketa znači da BiH nema obavezu izrade nacionalnog akcionog plana za suzbijanje dezertifikacije  ili akcionog plana za borbu protiv suše kakav imaju “pogođene” zemlje Afrike ili Azije. Međutim, bez državne strategije ili akcionog plana, naši odgovori na degradaciju tla i sušu su fragmentirani, ad-hoc i uglavnom vođeni projektima donatora. Vođeni idejom: ako bude donacija (FAO, GEF, EU) da se nešto uradi i biće; inače, nikom ništa.

Dobra vijest je da se svijest ipak mijenja. Na međunarodnim skupovima BiH sada glasnije zagovara da se rigidna definicija UNCCD-a promijeni. Na COP16 u Rijadu, afričke države su se zalagale za usvajanje pravno obavezujućeg Protokola o suši, dok je Latinska Amerika preferirala fleksibilniji Okvir za otpornost na sušu, nažalost, konsenzus nije postignut i pregovori su propali. Jedan od razloga neslaganja bile su upravo razlike u viđenju, recimo razvijene zemlje (poput SAD-a) zaziru od novih obaveza i troškova. Naša regija stoji negdje u sredini – priznajemo da problem suše postoji i za nas, ali isto tako želimo zadržati određenu fleksibilnost.

Ipak, pred nama (i cijelom UNCCD) ostaje zadatak da do sljedećeg COP-a 2026. nađemo kompromis kako pomoći zemljama da se nose sa sušom. Bilo to kroz protokol ili neobavezujući okvir, suše ne smiju ostati stihijski hazard: trebaju nam sistemi ranog upozorenja, planovi upravljanja rizikom i međunarodna solidarnost. A BiH, i formalno nepogođena, imat će puno posla da napravi svoje planove prilagodbe na sušu, jer priznajemo ili ne, suše nas pogađaju.

Ko je u BiH nadležan za zaštitu zemljišta? Nadležnosti su podijeljene između entiteta, kantona, pa i Brčko distrikta. Posljedice takve fragmentacije su ozbiljne: nedostatak jedinstvene strategije i zakonskog okvira na nivou države. Recimo, još nemamo jedinstven Zakon o zaštiti zemljišta/tla na nivou BiH. Stručnjaci otvoreno zagovaraju donošenje okvirnog državnog zakona o zemljištu koji bi postavio minimalne standarde i ciljeve zaštite tla u cijeloj zemlji. Također, u LDN “road map” izvještaju za BiH preporučena je uspostava međuentitetskog tijela koje bi osiguralo jedinstvenu politiku zaštite tla preko administrativnih granica

Tlo, a pogotovo faktori njegove degradacije se previše ne obaziru na entitetske linije, erozija i poplava će pogoditi i područja uzvodno i područja nizvodno, kao i desnu i lijevu obalu rijeke. Ali naša administracija se, na žalost, obazire, i to do mjere paralize. Naravno, kad nemate sistem, uskaču donatori. Mnogo toga što je urađeno na monitoringu i zaštiti zemljišta u BiH u posljednjih 20 godina finansirano je izvana: projekti Svjetske banke, UNDP-a, FAO-a, EU IPA fondova itd. Recimo, BiH je kroz dva navrata dobila sredstva iz Zelenog klimatskog fonda (GCF) za izradu Nacionalnog plana prilagodbe na klimatske promjene (NAP), koji uključuje i komponentu upravljanja sušom i poljoprivrednim zemljištem. Također, kroz Global Environment Facility (GEF) finansiran je projekat definisanja LDN ciljeva sa pilot-lokacijama po BiH. Međutim, pitanje je kontinuiteta, projekti dođu i odu, a naše institucije često nemaju kapaciteta da nastave aktivnosti. IPARD (pretpristupni fond EU za ruralni razvoj) je posebna priča: zbog nepostojanja državnog ministarstva, godinama nismo mogli uopšte koristiti IPARD. Koliko tu gubimo, teško je i izračunati – druge balkanske zemlje povlače desetine miliona eura godišnje za modernizaciju poljoprivrede i zemljišne politike.

Slična je situacija i sa strategijom klimatskih promjena. BiH je doduše usvojila Nacionalnu strategiju adaptacije na klimatske promjene 2019–2025 i Akcioni plan, ali implementacija je usporena. U strategiji se klimatske promjene spominju uglavnom kao prijetnja poljoprivredi i planiraju se neke adaptivne mjere, ali malo je konkretnih pomaka na terenu. Sve se svodi na to da znamo šta treba uraditi, ali nemamo mehanizam da to uradimo.

EU karbonski porez i “prljava” energija: hoće li nam račun stići na naplatu?

Evropska unija je, u svojoj borbi protiv klimatskih promjena, uvela novi instrument koji će itekako uticati i na BiH – Carbon Border Adjustment Mechanism (CBAM), odnosno mehanizam karbonske granične takse. Suština CBAM-a je da se izjednače uslovi za evropske i vanjske proizvođače: ako neka roba dolazi iz zemlje koja nema cijenu ugljika (nema porez ili taksu na CO₂), EU će na granici naplatiti taksu proporcionalnu ugrađenim emisijama CO₂ u tu robu. Za početak, od 2026. CBAM će se primjenjivati na čelik, aluminij, cement, đubriva i struju, pogađate, proizvodi koje BiH značajno izvozi u EU i pri čijoj proizvodnji se troši mnogo uglja. ko će to platiti? U konačnici, naši proizvođači – smanjit će cijenu struje da ostanu konkurentni, praktično prepoloviti svoju zaradu, ili će povećati cijenu struje za svoje građane? To je ogroman pritisak na našu ekonomiju, faktički karbonska kazna za kašnjenje u tranziciji i letargiju odgovornih.

Nauka i inovacije: domaće institucije u globalnim inicijativama

U ovako kompleksnim izazovima, ključnu ulogu imaju naučno-istraživačke institucije, naši fakulteti, instituti i stručnjaci – da pruže podatke, rješenja i inovacije za pametno upravljanje zemljištem. BiH se može pohvaliti da ima tradiciju pedologije i poljoprivrednih nauka: naš Univerzitet u Sarajevu (Poljoprivredno-prehrambeni fakultet) i Univerzitet u Banjoj Luci (Poljoprivredni fakultet) odgajali su generacije agronoma i pedologa. Posebno su važni Zavod za agropedologiju FBiH u Sarajevu i Poljoprivredni institut RS u Banjoj Luci, koji vode monitoring kvaliteta zemljišta. Ti stručnjaci možda nemaju uvijek glas u politici, ali rade na terenu, analiziraju zemljište, kartiraju degradirane površine, savjetuju poljoprivrednike o boljoj praksi.

U posljednjih par godina realiziraju se i međunarodni projekti koji su direktno vezeni za zemljište. Na primjer, FAO je u BiH provodio projekat određivanja LDN ciljnih vrijednosti, gdje su odabrane pilot lokacije: Gabela (kod Čapljine), Trebinje, Bijeljina i Živinice. Tu su domaći stručnjaci koristili kombinaciju dronova i satelitskih podataka Sentinel-2 da prate stanje vegetacije i tla prije i poslije primjene određenih mjera (npr. organsko đubrenje, pošumljavanje itd.). Rezultati tih pilota će pomoći da se definišu najbolje praksea to je dragocjeno znanje jer carbon farming nije samo teorija – možemo ga primijeniti i kod nas i tako poljoprivredniku stvoriti novi izvor prihoda (prodajom karbonskih kredita u budućnosti možda).

BiH se uključila i u UNCCD-ovu inicijativu Peace Forest (PFI) – zanimljiv program koji povezuje obnovu zemljišta sa izgradnjom mira. Naša zemlja je odabrana da pilotira PFI pristup na državnom nivou, što podrazumijeva saradnju entiteta na zajedničkim projektima pošumljavanja, održivog upravljanja vodama i zemljištem, posebno u post-konfliktnim, zapuštenim područjima. Nedavno je održana i zajednička radionica u Mostaru 2025. gdje su predstavnici ministarstava, akademije i međunarodnih organizacija mapirali takve inicijative i potrebe za dalju saradnju

Treba pohvaliti i to što radi naš Poljoprivredno-prehrambeni fakultet koji je nabavio dronove (multispekralne kamere) i opremu za preciznu poljoprivredu, razvija GIS baze podataka o zemljištu; pedolozi učestvuju u programu GEO-LDN (Globalna geoinicijativa za LDN) gdje se koriste satelitski alata za mapiranje degradacije.

Tu je i Copernicus program EU – kroz platforme poput Copernicus Land Monitoring Service i WEkEO otvoreni su podaci o našem regionu u rezoluciji nezamislivoj prije 20 godina (satelitski snimci, karte vlage tla, indeksi suše). Neki naši naučnici već koriste te podatke, recimo za praćenje sušnih epizoda putem Evropskog opservatorija za suše. Međutim, realnost je da sve to znanje često ne nalazi put do prakse bez podrške sistema.

“Bogati a gladni”: napuštena sela, zarasle njive i sigurnost hrane

Jedna od najtužnijih slika degradacije zemljišta u BiH nema veze ni sa klimom ni sa industrijom – već sa demografijom. Poražavajuća je činjenica da svake godine u BiH ostaje 35-40% obradivih površina nezasijano, što je oko 500.000–600.000 hektara neiskorištene zemlje. Uglavnom napuštena seoska imanja čiji su vlasnici odselili u grad ili inostranstvo, ili su ostarjeli pa ne mogu raditi, a nasljednici nemaju interesa za poljoprivredu. BiH ima skoro milion hektara nekad obrađivane zemlje koja je danas zapuštena – da se vratimo na nivo obrade iz 1980-ih, mogli bismo proizvesti 80% svoje hrane, dok sada uvozimo većinu. Puste njive nisu samo ekonomski problem – one su i ekološki problem. Kad se zemljište ne obrađuje niti održava, ono zarasta u korov, šikaru i invazivne vrste. U početku to možda djeluje kao “prirodna obnova” i povećanje biodiverziteta. Međutim realnost je da to smanjuje biodiverzitet travnjaka i pogoršava opasnost od požara. Također, napuštene terase, suhozidi, gradoni po Hercegovini se urušavaju bez ljudi da ih poprave, što vodi eroziji. Demografski aspekt je teži: mladi odlaze, sela ostaju sa nekoliko staraca. Bez ljudi nema ni održavanja zemljišta. Zato politike ruralnog razvoja moraju ići ruku pod ruku s politikama zaštite tla. Ako želimo zadržati ljude na selu, moramo im dati uslove: pristup tržištu, subvencije, digitalne alate, možda i alternativne izvore prihoda (agroturizam, plaćanje za ekosistemske usluge poput očuvanja krajolika).

Tu je i pitanje sigurnosti hrane. Posljednje svjetske krize pokazale su koliko je opasno biti ovisan o uvozu hrane. BiH ima resurse da hrani mnogo više stanovništva nego što nas sada ima, ali neiskorišteni potencijal je ogroman.

Digitalizacija i “pametni” sistemi: lijek za zemlju ili digitalna zabluda?

Često se kao mantra ponavlja: digitalizacija će riješiti probleme upravljanja resursima. U teoriji, zvuči sjajno: umrežimo registre zemljišta, uvedimo smart sisteme navodnjavanja, koristimo AI za prognoze prinosa, dronove za mapiranje erozije, jednim klikom znamo šta treba gdje raditi. Evropska komisija nudi inicijative, primjer su Copernicus i WEkEO platforme gdje na dlanu imamo tone podataka o klimi, zemljištu i sl. (čak i spremne “virtualne mašine” za obradu tih podataka u oblaku).

Ali realnost na terenu je često surova: digitalni alati su dobri koliko i ljudi koji ih koriste. Pričati o AI upravljanju sušom zvuči pomalo kao Sci-Fi kad znamo da osnovne hidrološke ili meteorološke stanice u BiH ponekad nemaju novca za rad ili čak radnika ili da se naši poljoprivrednici informišu o suši više po izgledu travnjaka nego preko nekog sistema upozorenja.

Važno je napomenuti da iza svakog “smart solution” stoji i smart potrošnja energije, uređaji, e-otpad, zavisnost o stranim softverima, a da ne spominjemo scenarij “ekološke diktature” i zaštite podataka. Rješenje je negdje u sredini, uvijek je to tako: ciljano uvođenje pametnih sistema tamo gdje stvarno dodaju vrijednost (npr. digitalna evidencija zemljišta da znamo šta imamo; sistemi navodnjavanja kojima se daljinski upravlja da se štedi voda i nadoknadi nedostatak radnika; satelitski monitoring da brže uočimo degradaciju, autonomni uređaji za košnju i sl.). Ali istovremeno, moramo graditi ljudske kapacitete, jačati kadrove u institucijama, osposobiti poljoprivrednike za nove prakse, unaprijediti koordinaciju. Tu se opet krije problem praznih klupa na Poljoprivrednim fakultetima.

Dakle, odgovornost je na svima nama, a posebno na vlastima, da otključaju prilike obnavljajući zemlju. U suprotnom, mogao bi se ostvariti da “Tek kad posiječemo posljednje drvo, zagadimo posljednju rijeku, pokrijemo sva mora plastikom i izvučemo sve iz posljednje njive – shvatićemo da se strategija održivosti ne može jesti.” Upravo zato, 17. juna ne obilježavamo deklarativno, nego pozivamo na akciju: da obnovimo naše tlo i tako osiguramo budućnost. 

Tekst piše: prof. dr Sabrija Čadro